Oproštaj od sestara Milosrdnica

Detalji

Kategorija: 2015. godina

Nakon 147 godina djelovanja časnih sestara Milosrdnica, Oriovac se svetom misom 19. listopada 2015. oprostio od tri časne sestre - sestre Hedvige Lucić, Ane Geč i Vladimire Valjak,  koje su zadnjih nekoliko godina brinule i djelovane u župi sv. Emerika. O Odluci o zatvaranju samostana sv. Vinka, u kojem su časne sestre od 1868. godine djelovale,  već se duže vremena raspravljalo, a njeno donošenje iz godine u godinu odgađano. Tako je Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, odnosno njihova provincijalna glavarica sestra Elizabeta Peršić, 29. rujna zbog pomanjkanja kadra u svom Redu donijela dekret o zatvaranju samostana.
Brinući o čistoći crkve i crkvenog ruha, posjećujući bolesne, časne su sestre velik gubitak za ovu veliku župu, a u nastavku se prisjetimo kako je teklo osnivanje ovog samostana i dolazak časnih sestara u Oriovac.

Filijala samostana sestara Milosrdnica u Oriovcu osnovana je 14. rujna 1868. godine. Utemeljitelj samostana je svećenik Stjepan Tadić, kateheta na Ženskoj učiteljskoj školi i duhovnik u našem samostanu u Zagrebu. Želja mu je bila plemenita, tj. da sestre u moralnom, prosvjetnom i kulturnom pogledu dadu jače  kršćansko obilježje Oriovcu i čitavoj župi. U tom nastojanju podržao ga je i tadanji oriovački župnik i dekan, prečasni  gospodin Jakov Filić.

Dopuštenjem Ordinarija Jurja Haulika, Kraljevske zemaljske vlade i poglavara Družbe svećenik Stjepan Tadić počeo je prikupljati novčana sredstva. Sama carica Ana darovala je 400 forinti. Vojno ministarstvo dalo je za taj projekt 500 forinti. Od župnika Jakova Filića kupio je gradilište za 400 forinti. Posredovanjem uzoritog kardinala Jurja Haulika u Beču, uspio je kupljeno zemljište u Oriovcu uknjižiti na sestre milosrdnice. Oriovac je naime bio pod Vojnom krajinom. Nakon što je zemljište sa starom kućom preneseno na sestre otpočelo se s gradnjom. Dana 8. lipnja 1867. zgrada je već bila dovršena.

Od ljudi se saznaju pojedinosti o počecima samostana i o dolasku sestara. Umirovljeni učitelj gospodin Hren pripovijeda da je bio mali đačić kad su sestre došle iz Zagreba lađom ploveći Savom do sela Pričca. Na obali Save dočekao ih je župnik Jakov Filić s mnoštvom naroda i predstavnicima vojske. Četiri sestre s vrhovnom glavaricom, časnom majkom Ivanom Krosbacher,  doveo je svećenik Stjepan Tadić. 14. rujna 1868. od Pričca prema Oriovcu krenuli su kolima. U Oriovcu ih je narod srdačno primio, a utemeljitelj Stjepan Tadić uveo ih je sav radostan u novu sasvim uređenu kuću.

Prvom predstojnicom bila je imenovana sestra Herlina Repić, a prve dvije učiteljice novootvorene škole bile su sestra Aurelija Sabljić i sestra Agneza Messner te sestra za vođenje kućanskih poslova.

Škola je započela radom 1. listopada 1868. U to vrijeme u škole i urede bio je uveden hrvatski jezik. Do tada je škola u Oriovcu bila na njemačkom jeziku samo za dječake.

Sestre su se bavile i gospodarstvom. Kupile su zemljište i obrađivale vinograd kako bi dale primjer žiteljima na tom području. Kako je broj djevojčica u školi sve više rastao, poglavarstvo Družbe je zatražilo dozvolu za gradnju nove školske zgrade. Dozvola za gradnju, nažalost, nije sačuvana. Gradilište je kupljeno u neposrednom susjedstvu sestara a vlasnik mu je bio Antun Pavlović, župnik i dekan u Kutini i njegova sestra Anka  Pavlović. Dvije katastarske čestice su odmah prenesene na sestre, a za treću se zauzela č. majka Ignacija Pavičić. Dekan Pavlović je dao svoje očitovanje te je tako i treća čestica prenesena na sestre u Oriovcu.

Nova zgrada jednokatnica sagrađena je uz staru zgradu, a gradile su je sestre iz Zagreba. Te dvije zgrade međusobno su povezane unutrašnjim vratima. Nastava je u toj zgradi počela 1910. g. i ove godine bi se slavila stota godišnjica od njenog otvorenja.

Dana 8. svibnja 1929. u školskoj statistici po prvi puta nalazimo spomenuti naziv „Državna osnovna ženska škola u Oriovcu“. Potpisala ju je s. Ema Hrupec, ravnateljica. Sestre su u to vrijeme od Države primale naknadu za svoj rad. Za više razrede trebalo je otvoriti novo odjeljenje. Poglavarstvo je poslalo u Oriovac s. Čedomilu Šiprag na godinu, nakon nje došla je učiteljica s. Krizina Palijan. Ni jedna ni druga sestra nisu bile plaćene za svoj rad. To je najavljivalo nova vremena. Uvođenje svjetovnih učiteljica izazvalo je negodovanje kod roditelja djece. Pobijedile su majke i tako je intervencijom biskupa Antuna Bauera došla na posao s. Krizina primajući zasluženu plaću za svoj rad. Ubrzo zatim nastupile su ratne godine i donijele su svoje probleme.

Sestre su ostale bez službe i bez školske zgrade, koja je  nacionalizirana 1960. godine. Ostale su bez svoje kuće i njih devet sestara bilo je smješteno u župnu kuću. Seoski odbornici su uskratili potpis takvog rješenja. Sestrama je oduzeto zemljište, ostavljen im je samo vrt. Zauzimanjem mons. Svetozara Ritiga, predsjednika komisije za vjerska pitanja, prihvaćena je žalba i sestre su se mogle vratiti u kuću. Na kući je valjalo obaviti popravke koji bi iznosili 60.000 dinara. Općina je preuzela financiranje važnijih popravaka. Tako su se sestre nakon trogodišnjeg izbivanja vratile u svoju kuću 1952. Jedna prostorija je ostala za školsku zbornicu. Vraćena je 1980. g. i preuređena u kapelicu. Sestre su u to vrijeme bile vjeroučiteljice i brinule su o crkvenom ruhu. Primale su naknadu za svoj rad od župnika. 14. rujna 1968. proslavljena je stota godišnjica dolaska sestara u Oriovac. U proslavi se osobito istakao gospodin Ivo Maroš. (izvor: www.milosrdnice-zagreb.hr)

• Pret
• Sljedeće